Vidljivo i nevidljivo
Vidljivo i nevidljivo
Vlč. Franjo Jačmenica bi svake treće ili četvrte godine došao iz Benina, iz Afrike, gdje je bio misionar u Porta Novu, u Domovinu, na godišnji odmor. Naša bi generacija tada upriličila susret s njim. Bilo je zanimljivo slušati o njegovu svakidašnjem životu u Africi i misionarskom radu. Pričao nam je o svojoj župi koja je dijelom bila u glavnom gradu Benina Porta Novom, a djelomice na Jezerima. Taj dio župe na Jezerima živio je zanimljivim životom. Za sušnog razdoblja živjeli su ljudi tu kao i u drugim mjestima, obrađivali su vrtove, sijali i sadili, ali u kišnom razdoblju tu je bilo jezero i zato su kuće, svinjci i kokošinjci bili izgrađeni na stupovima. Bile su to sojenice. Za kišnog razdoblja ljudi su sa svojih kućnih pragova lovili ribu. Ono što mi je osobito ostalo u sjećanju prema pričanju vlč. Franje odnosilo se na okolnosti života koje su za nas bile iznenađujuće.
„Mnogo ljudi obolijeva od crijevnih bolesti, a umire puno djece do pete godina starosti. Za vrijeme kišnog razdoblja sve što bi trebalo ući u kanalizaciju iz kuća i kokošinjaca pada u vodu koju kasnije uzimaju za piće i za potrebe kućanstva. Pokušao sam im reći da za upotrebu u kućanstvu vodu treba prokuhati, jer je puna sitnih stvorenja od kojih obolijevaju oni, a njihova djeca umiru.
Nisu mi povjerovali. Uzmu vodu i kažu: „ Ništa ne vidimo u toj vodi. Nema tu nikakvih stvorenja. Čista je.“
Trebamo li se čuditi tim Afrikancima što ne vjeruju da postoji ono što ne vide običnim okom? Sigurno smo se i mi našli u situaciji da nam je s obzirom na okolnosti bilo teško prihvatiti da bi stvarnost mogla biti drugačija od one koju vidimo. I ja sam često bio u takovoj nejasnoći, a jedne se osobito sjećam. Prije nekoliko godina organizirali smo hodočašće u Vukovar i Ilok. Bio je mjesec svibanj. Najviše nas je zanimalo kakvo će vrijeme biti. Tijekom tjedna kišilo je u Austriji i Sloveniji i prijetila je opasnost od poplave u Vukovaru i Iloku. Bili smo u napetom iščekivanju. Došla je očekivana subota. Najavljen je lijepi i sunčani dan, ali uz prijetnju vodenog vala koji će rijekama stići do nas i zaprijetiti Vukovaru i Iloku. I zbilja, dan je bio lijep. Stigli smo u Vukovar. Nikako nisam mogao prihvatiti da bi se uz tako lijepo vrijeme mogla tu neprimjetno šuljati neka opasnost koja bi zaprijetila gradu, kućama i ljudima. Vidio sam već u Vukovaru nasipe od vreća s pijeskom, vidio sam dokle je voda stigla, ali zbunjivao me tako lijepi i sunčani dan. Sve je to bilo još očitije u Iloku. Dunav mi je izgledao tako miran da nisam mogao vjerovati da bi se u toj osunčanoj mirnoći mogla skrivati neka podmuklost i opasna zamka, makar je voda bila tako visoka da je šetnica uz rijeku bila toliko preplavljena da su iz vode virile samo svjetiljke ulične rasvjete između kojih s plivali domaći mladići. Da je nebo bilo mračno, da je sijevalo, a kiša gasila gromove, smatrao bih da trebam biti zabrinut i bilo bi me strah. Ali nije bilo te zastrašujuće scene i nisam vidio nikakvu prijetnju i opasnost. Ali, nemojte misliti da sam ja nešto posebno. Zar nije tako bilo i s Isusovim učenicima kako nas izvještava Ivan evanđelista. Sigurno je bio lijepi dan. Učenici su pratili Isusa u hram. Vidjeli su slijepca od rođenja kako prosi. Pogled na njega potaknuo ih je da upitaju Isusa:
„Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?“
Takav jad kao što je sljepoća od rođenja mora imati sigurno neku mračnu pozadinu. Neke mračne sile , kao što je grijeh mogle su učiniti da se ovaj čovjek rodi slijep. Nije se slijep rodio iz čista mira. Čiji grijeh ima tako strašne posljedice?
„Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja“, (Iv 9,3), odgovorio je Isus.
I nevolje koje nas pogađaju postavljaju nam mnoga pitanja. Čujemo i odgovore. S nekima se možemo složiti, a s nekima ne. Možda smo više u iščekivanju što bi nam se još moglo dogoditi nakon virusa, potresa i zime. U svemu još nalazimo utjehu pitajući se: „A da nema tih ograničenja zbog CORONE i da su crkve 22. ožujka bile pune na nedjeljnoj jutarnjoj misi ili da je redovito prometovao gradski promet, koliko bi tek onda bilo žrtava? Je li nas Bog poštedio još i veće nevolje? Mnogi očekuju da će se sada ljudi jako promijeniti i da svijet nakon ovih događaja neće izgledati više kao što je izgledao do sada. Očekuju neke značajne i velike promjene u karakteru ljudi, o drugačijem vrednovanju onoga što nam je bitno i što nam nije životno važno. Možda sam pesimist i ne očekujem baš neke velike promjene. Mislim da će ljudska sebičnost nadjačati svaku potrebu za promjenom i da će se teško odreći već stečenih životnih navika osim da nas se na to prisili. A to baš i ne bi bila neka vrijedna promjena u osobnosti ljudi. I danas ujutro i jučer, i proteklih godina pred crkvom nailazim na istu scenu: prljavština, ostaci hrane i ambalaže, opušci i nered. I noćas je tu bio piknik. Ostala je nepisana poruka: „Na nama je da se družimo, a ne tebi, pope, da za nama čistiš!“
Vraćajući se na Ivanovo evanđelje o slijepcu od rođenja, mogu li reći da se dogodila neka velika promjena u svijesti ljudi? Što je bilo u tom momentu s Isusovim učenicima; ne znam. Jedan je čovjek čudesno progledao i izveden je pred farizeje da ga ispitaju o samom događaju. Ozdravljeni postaje braniteljem Isusa dok ga farizeji sve više pritištu: „Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik.“ (Iv 9, 24). Evanđelje završava poklonstvom ozdravljena čovjeka pred Isusom i Isusovom osudom farizeja zbog njihove sljepoće:
„Da ste slijepi,
ne biste imali grijeha.
No vi govorite: „Vidimo“
pa grijeh vaš ostaje. (Iv 9, 43)
Farizeji su gledali u Isusa kao što su Afrikanci gledali u posudu s vodom i nisu ništa vidjeli. Pouzdavali su se u svoj vid i ono što vide. Badava je vlč. Franjo svoje župljane uvjeravao u postojanje nekih nevidljivih i opasnih bića u vodi kada ih oni svojim okom nisu vidjeli. Uzalud je ozdravljeni slijepac uvjeravao farizeje da je taj čovjek koji ga je ozdravio sigurno od Boga, da je on prorok i na kraju da je Sin Čovječji, da je Krist, jer oni od toga nisu ništa vidjeli.
Ovih me dana muči jedno zločesto pitanje, a možda i nije toliko zločesto koliko sam u ovo vrijeme, kad se moramo sakrivati pred nevidljivim neprijateljem , zabrinut. Nisam toliko zabrinut za sebe, koliko za druge. Da ne biste mislili da nisam iskren, priznat ću da jesam zabrinut i ovi su me događaji jedan za drugim teško pogađali i potresli. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da dolazi Veliki tjedan i Uskrs i da ću tako velika otajstva slaviti u crkvi sam. I dok bi prema zahtjevnosti liturgijskog vremena morao osjećati umor i biti ugodno rastrgan od posla, ja se kao ćuk skrivam u svojoj jazbini. Zabrinut sam za one koji su nas desetljećima pokušavali prosvijetliti i preodgojiti milom i silom, nas zatupljene, praznovjerne, lakovjerne, preživjele fosile iz mračnog srednjeg vijeka koji unatoč tolikih napora još uvijek vjeruju u ono što se ne vidi. Tolika jasnoća pitanja: „Vjeruješ li?“ i još jasniji odgovor u kojemu se nije čuo glas pojedinca, već orkestar svih naprednih drugova i drugarica koji ispovijedaju svoj Credo pred svojim partijskim bogom: „Što ne vidim, to i ne vjerujem!“, u zbunjenosti me dovodi pred pitanje: „Što je s njima danas? Ponavljaju li i danas svoj credo? Njima je danas osobito teško: vjerovati u nešto što se ne može vidjeti golim okom, kao što se ni Boga ne može vidjeti. Možda su progledali? Možda su im se otvorile oči? A opet, da se to dogodilo sigurno bi se netko od tolikih ispričao svima onima koji su bili vrijeđani, ušutkivani, podcjenjivani, svrstavani u niže kategorije, neprikladni za stjecanje odgovornih mjesta zbog svoje moralno političke nepodobnosti. Ne žalosti me što nisam nikada čuo takovu ispriku, ali me veseli da s Crkvom ispovijedam u Vjerovanju: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga….“
Dragutin Kujavec
