Tajna ljubavi i boli
Tajna ljubavi i boli
Još donedavno su breze bile pune zlatnog lišća. A sada je ostalo samo nekoliko listića koji ukrašavaju donje grane, dok je sve ostalo lišće našlo svoj krevet u podnožju breza. Zato, sada breze otkrivaju svoje ogoljele grane, koje tako slobodno padaju prema dolje i u mirnoći govore o svojoj gipkosti i savitljivosti. I tako ogoljele, lijepe su na plavoj pozadini mirnoga plavog neba.
Nema povjetarca, nema ni jedne ptice koja bi provjerila gipkost njezinih grana i unijela neki nemir. Zbilja: kao su nestale ptice? Nema ni sitnih vrabaca, ni sjenica, ni crnofrakih kosova, ni graktavih vrana. Smeta li i njima mir, ili su se sakrile iz nekoga drugog razloga?
Sjećam se jednoga lipanjskog popodneva. Breze tada nisu izgledale tako. Bile su odjevene u zeleni plašt bujnog lišća. Nebo se natmurilo i snažan je vjetar lamatao njihovim granama, kao da neki bjesni gonič maše svojim bičevima, udarajući gromove koji su parali nebo. U svemu tome nemiru pričinilo mi se da neko krilato biće pada unutar stabla, leprša i bori se krilima, kako bi se održalo na stablu. Borba je sve jača, ali taj nevidljivi stvor svejedno pada, dok nije potpuno mokra vrana pala na zemlju. Stajala je tu, na kiši, izbezumljena, jer još svijet nije vidjela iz te perspektive. Bila je to mlada vrana, prvijenac toga ljeta. Natopljena i otežala krila nisu se mogla boriti s olujom i kišom i vjetar ju je tako dugo tresao dok ju nije bacio na zemlju.
Gledam tu mladu, pokislu vranu. Stoji jedno vrijeme na kiši, a onda je krenula. Pomislim na pse i mačke koji često prolaze parkom. Mlada vrana toga nije bila svjesna. Kiša je prestala padati i oluja je umuknula. Mlada je vrana krenula preko parka i staze, i pokušava proći kroz rupu u ogradi u dvorište jedne kuće. Skače u zrak, ali nikako da skoči do te visine da bi prošla odabranu rupu. Gledam vranu i mislim: „Kako to da ne primjećuje rupu koja je odmah iznad tla?“ Još je dugo pokušavala vrana skočiti na šipku koja je bila u blizini njezinih očiju. Je li pala ili se što drugo dogodilo, razveselilo me kada sam vidio da se vrana provlači kroz rupu odmah iznad tla. Čuo sam poslije od nekoliko susjeda kakvoga su imali posjetitelja.
Drugog dana ujutro ugledam vranu, sada u suhoj odjeći kako patrolira stazom koja ide kroz park. Ljudi prolaze i zaobilaze vranu, a ona bez straha ide u jednom smjeru, pa se okrene i opet se vraća.
„Jesi li ti vrana luda?“, pomislim. „Još malo i krenut će djeca u školu. Tko zna: hoće li se naći neko zločesto dijete koje će te šutnuti u travu?“ Bojao sam se za sigurnost i život te vrane. Čudilo me da joj nigdje nema roditelja. A onda je vrana nestala iz moga vidokruga. Radio sam svoj posao i više se nisam brinuo za vranu. Zašto su uopće došle u grad? Zar im nije mjesto u šumi? Najednom sam začuo jaku viku i tužno graktanje vrana. Znao sam da se nešto dogodilo. Izašao sam iz kuće. Krenuo sam prema mjestu odakle je dopirala graja. Ugledao sam stare vrane. Bili su to roditelji mlade vrane. Tko bi mogao opisati i prepričati bol i patnju koju su proživljavale i pokazivale? S ruba ceste uzlijetale su na stabla, pa se opet spuštale na zemlju. Kljunom i glavom svom su snagom udarale o grane i graktale krikom puna bola. Gledajući ih tako, pomislio sam da će se ubiti. Opet su slijetale na zemlju i uzlijetale na stabla, svejednako udarajući kljunom i glavom o grane. Približavajući se, ugledao sam mladu vranu uz rub ceste kako leži na boku. Sunce ju je pržilo. Tijelo joj se ubrzano dizalo i spuštalo od teškog disanja. Moje je približavanje još više uznemirilo stare vrane. Nadlijetale su nada mnom, derući se iz svega glasa. Uplašio sam se da bi me mogle napasti. “Kako da im dadem do znanja da im samo želim pomoći? Sigurno ju je udario neki auto. Stavit ću je u travu pod stablo.“ Graja je postala još jača. Svejedno, uzeo sam mladu vranu i uz viku starih vrana premjestio sam je na drugo mjesto. Mlada je vrana i dalje duboko disala. Na otvor nosa na kljunu virila je kap krvi. Jedna je stara vrana bila na krovu susjedne kuće, udarajući glavom o crijep, a druga opet na stablu udarajući o grane.
Vratio sam se u kuću. Uzeo sam čašu vode i krenuo do stradale vrane. Pustio sam da iz čaše u kapima pada voda na glavu i kljun mlade vrane. Osjetila je vodu i uzela nekoliko kapi. Stare su vrana još jače bile uznemirene. Vratio sam se u kuću. Neprestano sam slušao tužno zapomaganje i plač starih vrana. Toga dana nisu ništa drugo radile osim naricale i žalovale. „Sigurno im je ta vrana bila jedinica. Da imaju druge mlade, morale bi se pobrinuti za njih.“
I popodne sam išao posjetiti mladu vranu s čašom vode. Bila je živa, ali njezino se tijelo više nije tako dizalo i spuštalo kao prije. Disanje je bilo jedva primjetno. S vremena na vrijeme, samo je nakratko otvorila oko koje sam mogao vidjeti. Sjajne zlatno-zelene muhe nadlijetale su nad njom i sjedale na nju. Već su joj pripremale ukop. Ona je bila njihova žrtva i radost. Pokretom ruke sam ih otjerao. Zgrozila me njihova bešćutna pohlepa.
Do noći sam slušao tjeskobni plač starih vrana. Od ranog jutra drugog dana čula se njihova žalobnička jadikovka. Pošao sam vidjeti vranu. Bilo mi je žao. Ležala je mrtva. Nad njom su još čitav dan žalosno bdjeli njezini roditelji.
Tko bi rekao da ću se tako solidarizirati s vranama, s tim kradljivcima pilića iz moga djetinjstva, s tim pljačkašima gnijezda ptica pjevica u mome dvorištu?
Dirnula me njihova bol.
Kako je tek patnja i bol čovjeka dirnula njegova Stvoritelja kada ga je odlučio pohoditi ne samo s nekoliko kapi vode, već mu darujući Srce svoje, Sina svoga?
Nakon nekoliko dana, ugledao sam dvije stare vrane u parku s još svije mlade vrane. Osjećao sam radost. Nisu izgubile sve.
A Bog Sina svoga, Jedinca svoga, posla na svijet, dade i preda nama i za nas.
Tko će opjevati tu tajnu ljubavi i boli?
(vlč. Dragutin Kujavec)
